Poruka Yvette Hardie, Predsjednice ASSITEJ-a
Ima već pet godina otkako smo započeli kampanju „Povedite dijete u pozorište danas“ koja se slavi širom svijeta na sam dan i oko datuma Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade, 20. marta. Ta je kampanja članovima ASSITEJ-a otvorila moćni prostor zagovaranja, a sa kampanjom je pristiglo mnogo uvjerljivih razloga, sadržanih u porukama, govorima i člancima, s argumentima zašto bi djeca i mladi trebali biti izloženi pozorištu.
Ti razlozi uključuju: prava djece kao građana kulture; činjenicu da pozorište obrazuje holistički kroz stimulisanje višestrukih inteligencija; važnost njegovanja radoznalosti, imaginacije i radosti u djece; potrebu djece da zadrže nadu u često zbunjujućem i očajničkom svijetu; važnost estetske svijesti i sposobnost prihvatanja različitih jezika umjetnosti; potrebu za zajednicom, povezivanjem i empatijom; svekoliku sadašnjost pozorišta koja nam omogućava da se suočimo sa svijetom i propitujemo ga u trenutku njegovog doživljavanja; nužnost prihvatanja raznolikosti mišljenja ...
No, pitam se, ne postoji li još jedan, bitniji, razlog zašto umjetnici stvaraju djela za mladu publiku, a koji ide dalje od rečenih namjera.
Ti razlozi uključuju: prava djece kao građana kulture; činjenicu da pozorište obrazuje holistički kroz stimulisanje višestrukih inteligencija; važnost njegovanja radoznalosti, imaginacije i radosti u djece; potrebu djece da zadrže nadu u često zbunjujućem i očajničkom svijetu; važnost estetske svijesti i sposobnost prihvatanja različitih jezika umjetnosti; potrebu za zajednicom, povezivanjem i empatijom; svekoliku sadašnjost pozorišta koja nam omogućava da se suočimo sa svijetom i propitujemo ga u trenutku njegovog doživljavanja; nužnost prihvatanja raznolikosti mišljenja ...
No, pitam se, ne postoji li još jedan, bitniji, razlog zašto umjetnici stvaraju djela za mladu publiku, a koji ide dalje od rečenih namjera.
Taj bi razlog mogao biti daleko ličniji. Stvaranjem djela za djecu i mlade, možemo njegovati, ozdravljati i ojačati dijete u sebi.
Kad je grupa južnoafričkih mladih iz gradskih sredina počela raditi na predstavi za vrlo malu djecu, otkrili su da kroz taj rad njeguju, ponovno otkrivaju, a u nekim slučajevima i po prvi put otkrivaju ... bezazlenost, nježnost, ranjivost i potencijalni integritet u sebi samima. To je u tim mladim umjetnicima pokrenulo korjenit ozdravljujući proces koji ih je impresionirao i motivisao ih da dalje istražuju u ovom području.
Iz te duboko lične potrebe, mi s naše strane možemo uticati na druge. Vaspitavajući svoj jači integritet, možemo ući u potpuniji odnos s našom publikom. Isto tako možemo roditeljima i djeci, porodicama, učiteljima, starateljima i njihovim štićenicima, ponuditi prilike da vide svijet očima najmlađih među nama.
Tako sam često na izlasku iz pozorišta čula roditelja kako kaže nešto poput „Ne mogu vjerovati da je moje dijete moglo sjedjeti toliko dugo”, ili „da je moje dijete otkrilo toliko humora u toj predstavi ”… u tim trenucima otkrivanja ko je to dijete zapravo, pozorišni umjetnici mogu sa svoje strane doprinijeti većoj potpunosti u tim temeljno važnim odnosima.
Možda je najveći poklon koji nam pozorište za djecu i mlade može dati – bilo da smo umjetnik, dio publike, roditelj, učitelj ili dijete – dar nalaženja integriteta u slomljenosti i ponovnog otkrivanja ko smo oduvijek trebali biti.
Kad je grupa južnoafričkih mladih iz gradskih sredina počela raditi na predstavi za vrlo malu djecu, otkrili su da kroz taj rad njeguju, ponovno otkrivaju, a u nekim slučajevima i po prvi put otkrivaju ... bezazlenost, nježnost, ranjivost i potencijalni integritet u sebi samima. To je u tim mladim umjetnicima pokrenulo korjenit ozdravljujući proces koji ih je impresionirao i motivisao ih da dalje istražuju u ovom području.
Iz te duboko lične potrebe, mi s naše strane možemo uticati na druge. Vaspitavajući svoj jači integritet, možemo ući u potpuniji odnos s našom publikom. Isto tako možemo roditeljima i djeci, porodicama, učiteljima, starateljima i njihovim štićenicima, ponuditi prilike da vide svijet očima najmlađih među nama.
Tako sam često na izlasku iz pozorišta čula roditelja kako kaže nešto poput „Ne mogu vjerovati da je moje dijete moglo sjedjeti toliko dugo”, ili „da je moje dijete otkrilo toliko humora u toj predstavi ”… u tim trenucima otkrivanja ko je to dijete zapravo, pozorišni umjetnici mogu sa svoje strane doprinijeti većoj potpunosti u tim temeljno važnim odnosima.
Možda je najveći poklon koji nam pozorište za djecu i mlade može dati – bilo da smo umjetnik, dio publike, roditelj, učitelj ili dijete – dar nalaženja integriteta u slomljenosti i ponovnog otkrivanja ko smo oduvijek trebali biti.
Jenny Sealy - Umjetnički direktor, Graeae Theatre Company, kodirektor Paraolimpijskih igara 2012. u Londonu
Jednostavno ne mogu zamisliti svijet bez pozorišta ili umjetnosti. Za malu gluvu djevojčicu poput mene, časovi baleta bili su sigurno mjesto gdje sam mogla biti svoja. Bio je to vizuelni svijet, onaj u kojem sam mogla učestvovati gledajući, a olakšanje što nisam morala čitati s usana bilo je oslobađajuće. Zanijela bih se u vježbanje i jako sam voljela kreiranje baletnih priča i nastupe. Balet je bio moje prvo iskustvo pričanja priča i kad sam porasla, uključila sam se u pozorište, a što je najvažnije u Pozorište mladih. Kakvo izuzetno vježbalište za bilo kojeg glumca, a tek prilika da se podijeli kreativni prostor s djecom i mladima: slušati njihove životne priče, pretočiti ih u dramske igre i dati njihovim doživljajima, životnim iskušenjima i nevoljama podijum da se čuju.
U vrijeme dok ovo pišem, režiram „Kamenje odrastanja“ Majka Kenija, koje sam prije 18 godina režirala zajedno s Džonom Palmerom za Interplay. Ta je produkcija bila (kao što je i ova nova s novim Graeae glumačkim ansamblom u kome su svi izvođači gluvi i s invaliditetom, u uzrastu između 20-22 godina) namijenjena mladim ljudima s teškim i višestrukim invaliditetom, za mlade gluvo-slijepe, osobe s invaliditetom i bez invaliditeta. Radost u radu, imajući na umu kreativnu dostupnost uz znakovni jezik, zvučni opis, zvuk i atmosferu, duboko je ukorijenjena u vjerovanju da bi SVIM mladima pozorište trebalo da bude potpuno i jednako dostupno.
Sve me više frustrira što se još uvijek potpuno ne prepoznaje ni finansira važnost stvaranja djela za mlade i od mladih. Slama mi srce spoznaja da se mnoga djeca s invaliditetom ne smatraju dostojnom obrazovanja u mnogo, mnogo zemalja, ALI moja putovanja po svijetu podsjećaju da gorljivost vas koji vodite ovaj rad znači da nećemo imati svijet bez pozorišta i da je pozorište vaspitanje za život.
Budući da 2016. godina obilježava desetogodišnjicu otkad su Ujedinjene nacije usvojile Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, ovo je sjajna prilika da se podržimo i ohrabrimo širom svijeta kako bi kontinuirano održali tu gorljivost i djelovali kao zajednica te osigurali da možemo činiti, stvarati i dijeliti pozorište koje nam je važno, od onih i za one koji su nam važni.
U vrijeme dok ovo pišem, režiram „Kamenje odrastanja“ Majka Kenija, koje sam prije 18 godina režirala zajedno s Džonom Palmerom za Interplay. Ta je produkcija bila (kao što je i ova nova s novim Graeae glumačkim ansamblom u kome su svi izvođači gluvi i s invaliditetom, u uzrastu između 20-22 godina) namijenjena mladim ljudima s teškim i višestrukim invaliditetom, za mlade gluvo-slijepe, osobe s invaliditetom i bez invaliditeta. Radost u radu, imajući na umu kreativnu dostupnost uz znakovni jezik, zvučni opis, zvuk i atmosferu, duboko je ukorijenjena u vjerovanju da bi SVIM mladima pozorište trebalo da bude potpuno i jednako dostupno.
Sve me više frustrira što se još uvijek potpuno ne prepoznaje ni finansira važnost stvaranja djela za mlade i od mladih. Slama mi srce spoznaja da se mnoga djeca s invaliditetom ne smatraju dostojnom obrazovanja u mnogo, mnogo zemalja, ALI moja putovanja po svijetu podsjećaju da gorljivost vas koji vodite ovaj rad znači da nećemo imati svijet bez pozorišta i da je pozorište vaspitanje za život.
Budući da 2016. godina obilježava desetogodišnjicu otkad su Ujedinjene nacije usvojile Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, ovo je sjajna prilika da se podržimo i ohrabrimo širom svijeta kako bi kontinuirano održali tu gorljivost i djelovali kao zajednica te osigurali da možemo činiti, stvarati i dijeliti pozorište koje nam je važno, od onih i za one koji su nam važni.
RSS Feed
