​Evo, dakle, već 55 godina da se svake godine u proljeće održava Svjetski dan pozorišta. Jedan dan, odnosno 24 časa koji počinju tamo negdje u pozorištu NO i Bunraku, zatim prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibzena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sare Kejn do Pirandela, i Francuske, između ostalih, u kojoj se nalazimo i u kojoj je Pariz ipak svjetski grad koji prima najviše stranih ansambala. Potom nas naših 24 časa vode od Francuske u Rusiju, od Rasina i Molijera do Čehova, onda prelaze Atlantik da bi završili u nekom kalifornijskom kampusu gdje mladi ljudi možda ponovo izmišljaju pozorište. Jer pozorište se uvijek ponovo rađa iz svog pepela. Ono je samo konvencija koju neumorno treba rušiti. Tako ono ostaje živo. Pozorište ima bujan život koji izaziva prostor i vrijeme, najsavremeniji komadi hrane se prošlim vjekovima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad se ponovo postave.

​Svjetski dan pozorišta svakako nije dan u običnom smislu naših svakodnevnih života. On ponovo oživljava jedan ogroman prostor-vrijeme, a da bi se govorilo o prostor-vremenu, htjela bih da prizovem jednog francuskog dramaturga, toliko genijalnog koliko diskretnog, Žana Tardjea. Što se tiče prostora, on pita „koji je najduži put od jedne tačke do druge…“ Što se tiče vremena, on sugeriše „da se u desetinkama izmjeri vrijeme koje je potrebno da se izgovori riječ ’vječnost’“. Za prostor-vrijeme on kaže i ovo: „Odredite u svom duhu, prije nego što zaspite, bilo koje dvije tačke u prostoru i izračunajte vrijeme koje je potrebno, u snu, da odete od jedne do druge.“ Zadržaću riječ „u snu“. Reklo bi se da su se Žan Tardje i Bob Vilson sreli. Naš Svjetski dan pozorišta možemo takođe da rezimiramo sjećajući se Semjuela Beketa čija Vini u svom žustrom stilu kaže: „Oh, kakav bi ovo lijep dan bio.“ Razmišljajući o poruci koju imam čast da izgovorim, sjetila sam se svih tih snova iz svih tih scena. Stoga, ja ne dolazim sama u ovu salu UNESKO, svi likovi koje sam glumila na sceni prate me, uloge za koje se čini da ih napuštamo kad se završi predstava ali koje vode u vama neki podzemni život, spremne da pomognu ili unište uloge koje dolaze za njima: Fedra, Araminta, Orlando, Heda Gabler, Medeja, Mertej, Blanš Diboa… Prate me i svi likovi koje sam voljela i kojima sam aplaudirala kao gledateljka. I tu pripadam cijelom svijetu. Ja sam Grkinja, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Persijka, Rumunka, Japanka, Marseljka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Koreanka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja, zaista cio svijet. Prava mondijalizacija je u tome.

Danas, zahvaljujući internetu, možemo u trenutku povezati hiljade istomišljenika iz cijelog svijeta bez obzira na nacionalne granice, političke i vjerske razlike. Na internetu su 24 sata dnevno dostupni snimljeni programi, predstave, konferencije, kursevi i radionice, a neki se čak emituju uživo. Dovoljan je jedan klik na tastaturi da se na ekranu pojave akademski radovi, publikacije i fotografije. Rast popularnosti o kakvom nijesmo ni sanjali nudi nebrojene mogućnosti formiranja međunarodnih saveza koji će zajednički raditi na ostvarenju našeg cilja: uzajamnog razumijevanja putem lutkarstva.

Ni on ni ja nijesmo nastavili da se bavimo pozorištem, osim što sam ja ostao posvećeni čitalac i gledalac pozorišnih komada. Ipak sam se, sticajem neobičnih okolnosti, tu i tamo ponovo susrijetao sa pozorištem jer su tokom posljednjih dvadeset i više godina neke od mojih priča za djecu bile adaptirane za scenu. U početku, ukoliko se radilo o profesionalnim trupama, uvijek sam zahtijevao da mi pošalju dramatizaciju na autorizaciju. Ali, vremenom sam uvidio da je bolje da to više ne radim jer sam shvatio da oni koji se time profesionalno bave bolje znaju da nekih djelova priče moraju da se odreknu da bi se štivo uspješno prevelo iz prozne u dramsku formu. Ponekad sam odlazio na te predstave. Onda kada nijesam, čitao sam o njima u štampi ili na internetu. Nekada bi moja priča bila u potpunosti ispoštovana. Nekada je služila samo kao predložak, inspiracija za sasvim novo djelo.

​Obavještavamo sve zainteresovane da je konkurs za učešće u takmičarskom programu 25. Kotorskog festivala pozorišta za djecu zatvoren u srijedu, 15. marta 2017. Rezultati selekcije biće objavljeni na sajtu Festivala najkasnije do 20. aprila 2017. Pojedinačna obaveštenja će biti poslata pozorištima / učesnicima čija predstava bude izabrana za izvođenje u okviru takmičarskog programa.

​Kako veliki broj zainteresovanih grupa nije stigao da pošalje potpunu dokumentaciju do danas, OBAVJEŠTAVAMO SVE ZAINTERESOVANE DA JE ROK ZA PRIJAVE GLAVNOG PROGRAMA 25. Kotorskog festivala pozorišta za djecu produžen i sada možete slati prijave do 15. marta.