​Sinoć je na Ljetnjoj pozornici upriličena svečana ceremonija zatvaranja 32. Kotorskog festivala pozorišta za djecu.

Osam julskih dana preplavljenih dječjim koracima nije bilo dovoljno da svu emociju prema
Festivalu saberemo. Za to nije dovoljna ni cijela godina. Ko to pokazuje i dokazuje bolje nego
djeca?

Prethodna noć provedena je u znaku nagrada, ključeva, humanosti, pjesme, ali i bodljikavih i
krznenih gostiju.
​
Priča o Festivalu bude zaokružena onda kada saznamo ko je zavrijedio mjesto koje se tek za
mrvu razlikuje od drugih, jer su na Festivalu ipak svi pobjednici. Naime, od ukupno 12
predstava, u trci za priznanja našlo se njih sedam, a žiriju, Dječjem i gradskom, čast je, ali i
nezahvalna uloga da donesu presude.

Pretposljednjeg dana Festivala sve je bilo u znaku strpljenja. To je nešto slično žutoj boji na
semaforu. Prvo, gužve u gradu pokušale su da uspore naše korake, toliko, da smo jedva čekali da padne mrak. Onda se odjednom načulo da je su se svi ti koraci zbrojili na Ljetnjoj. Ma prije toga, po prvi put na ovom Festivalu, postali smo dio performansa, a scena je postala ekran. Nisu nas upozorili da odložimo telefon tokom trajanja predstave. Štaviše, bio je poželjan. Svaki naš klik i na Internetu pečat, odjednom je pjesmi bio dat. I dok smo pokušavali da izbjegnemo gužvu, muzika koja je dopirala sa Glavnog gradskog trga nije nam dopustila da, plesom zaneseni, ne zakoračimo, makar na kratko u zemlju čuda. Onda smo vidjeli, ni manje, ni više, nego tigra.. u sred grada – tigar. Onako brz tjerao nas je da i mi ubrzamo korake, a šta on zna koliko ih je bilo tokom svih ovih festivalskih dana. Zaustavio se na citadeli. Probudio u nama pustolove, uveo nas u svijet džungle i upoznao sa svojom družinom. Pokazali su nam da je džungla surova, ali pravedna, da njome vladaju, prije svega, plemenitost i ljubav. Mnogi su nakon predstave postali Tarzan i Džejn.

Sedmog festivalskog dana osvježenje nam je dobro došlo. Bilo je (ne)očekivano sparno - toliko
da su nam koraci pomalo otežali.. Ali vjetar koji nas ohladi kad god prođemo most nad Škurdom, u jutarnjim časovima zaduvao je u Kulturnom centru. Snaga rijeke kroz četiri godišnja doba dala je dodatnu snagu našim koracima. Osjetili smo njenu moć. Naveče smo shvatili da jednaku moć često imaju i riječi. One teku nepovratno, kao i rijeka. Jednom izgovorene ne mogu se vratiti. Zato smo noć završili gledajući unutar sebe. Naučili smo da je moć kada uvidiš da griješiš, kada kažeš oprosti, kada da se suočiš sa sobom i savladaš sebe.. moć je prkositi nepravdi. Moć je tolerancija! Još jednom smo zagrlili različitosti, pobijedili partiju i poručili - mat predsrasudama! Druženje smo pretvorili u ples i po ko zna koji put uljepšali Glavni gradski trg. Nismo zaboravili na važne korake onih ljudi koji su ovaj grad učinili onim što on danas jeste. Podsjetili smo se djela i značaja Blažene Ozane, kroz knjigu posvećenu upravo njoj.

Velika sala Kulturnog centra šestog festivalskog dana postala je Velika tvornica riječi. U fabrici koja u svaki gram mjeri težinu, važnost i nužnost izgovorenih riječi, mi smo imali priliku da postanemo radnici. Isuviše dugo nam je trebalo da skujemo onu koja liječi, jednu od one četiri čarobne riječi. Shvatili smo da su slobodne riječi uvijek one jeftine, a da su one skupe neophodne da bi se došlo do istine. Na kraju, jedno oprosti, spasilo je cijeli svijet.

Sa naše žičare vidi se Stari grad.. vide se koraci, mali i krupni, upućeni ka Ljetnjoj pozornici.
Ma, oni su prethodne noći zakoračili u posebnu gondolu. Pozornica kod Blažene Ozane bila je mjesto sa kojeg su se putnici ukrcali na sarajevsku žičaru, onu koja vodi do brda Trebević. Šuškase da je Alkima bila pomalo ljubomorna kad je začula glas Sarajevske vile kako  odjekuje obećanjima ispod kotorskih bedema. Ipak, bila je isuviše zauzeta posmatranjem mališana koji su radost od pete Festivalske noći umnožili sa prijateljima.

Početno polje C1. Petog festivalskog dana odigrali smo partiju šaha, uz nešto izmijenjena
pravila. Krenuli smo sa pozicije lovca - u smjeru hrabrosti. Idući potez ubijedio nas je da, ako
smo drugačiji, u tome i istrajemo. Zagrlili smo sopstvene drugosti. Protivnički su potezi bili
ofanzivni, isuviše grubi, bez empatije – gušili su našu kreativnost i sputavali nam slobodne
korake. Nismo se predavali. Usput smo upoznali i Kseniju, njena nas je iskrena pravičnost i
čudnost dodatno podstakla. Narednim potezom ismijali smo se čudnosti.. baš čudan pojam,
potpuno nejasan i neobjašnjiv. Priveli smo kraju vođeni ljubavlju i čistim namjerama.
​
Završnica je bila uspješna. Pobijedili smo partiju. Pružili smo ruku, bili drug drugu. Šah zlobi.
Mat predrasudama! Radost Kotoru!

455 kilometara stane u jedan korak. Četvrtog festivalskog dana putovali smo. Tu ne treba puno
objašnjenja - pasoš, kofer, uzbuđenje i pravac destinacija. Pasoš - potvrda da si dijete, kofer -
potvrda da si ponio ljubav prema pozorištu i aplauz u prstima, destinacija - Kragujevac.
Provjerili smo, sve je bilo tu. Osjetili smo grad u kojem ćeš, kažu, uvijek naići na ljude spremne
da pomognu, grad iz kojeg je čuvena Zastava krenula na put oko svijeta.. i grad u kojem svjetlost ima posebnu simboliku - krije lica, tragove, tajne, sjećanja.. Trebalo nam je svega sat vremena, brzo smo se vratili. Ne vjerujemo onima koji kažu da su putovanja duga, iscrpna i zahtjevna.Možda je i do perspektive, ali naša je dokazala suprotno.. Umalo da zaboravimo - sa nama su putovala i djeca koja čak i na raspustu nikako da se odvoje od knjige, ma ako išta, to im sigurno ne zamjeramo!

Zoološki vrt po velikoj vrućini ne zvuči baš primamljivo. Trećeg festivalskog dana, naprotiv,
mamio nas je - prvo zato što i nije bilo toliko vruće, a drugo - pa nije da se baš sjećamo da je
ikada postojao u Kotoru.. e pa.. pored, naravno, mački, juče su se gradskim ulicama prošetali slon, žirafa, zec, tigar, paun.. a posebno su nam za oko zapali jedan simpatičan jazavičar u koga su se sve mačorice zaljubile i jedna pčela koja je omirisala svaki cvijet na bedemu. Oni su postavili svoja pravila igre! Blesavi Tobi, jazavičar, otkrio je svoju dimenziju sreće i ljepote, i naučio nas da (za)volimo sebe, kroz pjesme, priče i anegdote. Pčela je zazujala iznad naših glava, sa važnom porukom – da mislimo ekološki, zeleno i da prirodu čuvamo i okom, i skokom i nogom i rukom. U jednom trenutku osjetili smo da nam koraci ubrzavaju, kao da se na let ukrcavaju.. Ako ništa, naši su snovi poletjeli.

​Maslačak smo drugog dana Festivala oduvali na pola. Odlučili smo da ostatak čuvamo dok želja zaista ne postane stvarnost. Neko je svoju Postupaonicu već počeo da živi. Mi smo tome prisustvovali. Ispratili smo korake djevojčice koja nosi velike slike. Ispratili smo i Mišu koji je od takvih slika napravio svijet. Naučili smo kako da i sami zakoračimo, tamo gdje mislimo da počinje onaj naš svijet. Provjerili smo, u njemu se i dalje krije magija.

​Mrvu više ljubavi, one koje tokom godine ponekad prifali, skupili smo sinoć na jednom mjestu.
U Kulturnom centru „Nikola Đurković“ svečano je otvoren 32. Kotorski festival pozorišta za
djecu, kada je, tradicionalno, Predsjednik Opštine Vladimir Jokić ključeve grada predao
najmlađima. U ime djece primio ih je učenik Osnovne škole „ Narodni heroj Savo Ilić“ iz Kotora Vladan
Radonjić.