Vranje. Malo iznad, malkice, Leskovac. Malkice izgleda na karti, nismo provjeravali taj put, ali je, reklo bi se, dovoljno blizu. U oba grada se piše. Mladi pišu. Daju svoj život na književnoj tacni, dok mi mislimo da pišu o nekom tamo Nejdanu, o nekoj tamo Želji, u stvari pišu o svima nama. Kad to spoznamo, biva nam sve lakše. Uh, dobro je, nekome se ovo ipak desilo, nije samo meni, nisam samo ja neshvaćen, čudan, neuklopljiv, drugačiji, drugojačiji. Nisam samo ja izgubila oca, ne osjećam samo ja da me drugi gledaju mrko samo zato što obilazim groblje i tražim sebe i svog tatu. Tatu u drugom svijetu, sebe u ovom.
Aleksandra iz Vranja, njena crna ptica, reklo bi se zloslutnica, ali ona je ipak težnja, saznanje, spoznaja, RAST. Stefan iz Leskovca, njegov Nejdan, čovjek-drvo, drvo-čovjek, jer nikad ne znate na koju stranu će se neko okrenuti i koja će strana biti vidljivija svijetu. I Nejdan RASTE, zapravo, na njegovim leđima nešto RASTE. Sve je, na kraju krajeva, pitanje ugla gledanja. Što vidimo, koju stranu. Dok neko vidi samo čudnu djevojčicu okupiranu smrću njenog oca, koja bezizlazno pokušava da pobjegne u neki drugi svijet, tamo gdje će ga lakše naći, uz zvuke violine i pjesmu o crnoj ptici koja pokušava i uspijeva nemoguće, neko vidi odrastanje, prihvatanje, bol, gubitak, bunt, otuđenje, povlačenje, shvatanje. Dok neko vidi samo čovjeka iz čije kičme izrasta drvo, neprihvatljivog za kolotečinu okoline, neko vidi život, krošnju, bujanje života, umjetnost, granu na granu kao razgranavanje uma… Ko zna što sve ko vidi. Mi vidimo dvoje mladih koji pišu o svemu onome što tišti svakog od nas. Naša misija nije samo RAST, u fizičkom smislu, naša misija je literarni rast, emotivni, socijalni, rast svakog od nas ponaosob, kako bismo drugima pružili najbolje od sebe, kako bismo sebi dali najboljeg sebe. Hajde da, mislili su Aleksandra i Stefan, pišemo o nečemu što će mladi zaista čitati, a što će odraslima poslužiti da se zapitaju. Djeci i mladima uvijek treba ruka, ispružena, koja će ih rado primiti u svijet koji nekada i nije onakav kakvim ga zamišljamo.
Kada pišu dvoje mladih, za mlade, onda se otvaraju svjetovi i podsvjetovi u kojima poniremo svakoga puta kada želimo da pronađemo odgovor na pitanje – kako da izađemo iz bola, gubitka, tuge? Nikada to, pokazuju nam njihova književna ostvarenja, nije samo naš posao. Uvijek se nađu dobri ljudi, ili pak dobri psi , koji nam upale svjetiljku i pokažu put.
Aleksandra je za svoj roman Crna ptica dobila nagradu Politikinog Zabavnika za najbolju knjigu za djecu i mlade u 2020. godini, a Stefan je svojom knjigom Kaput od mahovine opravdao istu nagradu koju je dobio za djelo Ja sam Akiko, 2019. godine. Imamo dobitnike nagrada, imamo dobre knjige, po duši dobre, imamo mlade ljude koji nam otvaraju magične svjetove! Što bismo više poželjeli? Vidimo se u bašti Kulturnog centra, 4. i 6. jula u 20.30h.
Rastimo!
Maja Grgurović, urednica književnog programa
Aleksandra je za svoj roman Crna ptica dobila nagradu Politikinog Zabavnika za najbolju knjigu za djecu i mlade u 2020. godini, a Stefan je svojom knjigom Kaput od mahovine opravdao istu nagradu koju je dobio za djelo Ja sam Akiko, 2019. godine. Imamo dobitnike nagrada, imamo dobre knjige, po duši dobre, imamo mlade ljude koji nam otvaraju magične svjetove! Što bismo više poželjeli? Vidimo se u bašti Kulturnog centra, 4. i 6. jula u 20.30h.
Rastimo!
Maja Grgurović, urednica književnog programa
RSS Feed
